u općini Gornja Stubica, dijelu Hrvatskog zagorja najpoznatijem po Seljačkoj buni.

Ta se priča i danas nastavlja živjeti među Zagorcima, a nas ponosno veže uz dugačku obiteljsku tradiciju poljoprivrede.

Baština je to koja se desetljećima prenosi se s koljena na koljeno: bake i djedovi uzgajali su voće i povrće na istim bregima, a mlađe generacije obitelji Jelovečki s istom ljubavlju nastavljaju taj rad.

Ovdje svaki breg ima svoj miris, a svaka djedovina svoju priču.

kreće još od Alojza Jelovečki, zvonara u crkvi Sv. Mateja apostola i evanđelista u srcu Gornje Stubice. Crkva, čiji se toranj vidi s gotovo svakog brega, stoljećima je duhovno središte našeg sela, a zvuk njezinih zvona i dan danas slušaju vrijedni seljaci po njivama i vinogradima. Biti zvonar u crkvi značilo je više od dužnosti; to je iskaz pripadnosti selu, a upravo su svoj angažman u crkvi obilježile brojne generacije obitelji Jelovečki, dok su kroz svoj rad na zemlji nastavljali ono što su naši stari živjeli — simbiozu vjere i rada, poniznosti i upornosti.

U ratnim godinama, za vrijeme drugog svjetskog rata, Alojz je odveo obitelj, spašavajući živu glavu, prema slavonsko-podravskom kraju, gdje je dio obitelji i ostao do dana današnjega — u Virovitici. No ljubav prema zavičaju bila je jača — Alojz se sa sinom Dragutinom i obitelji vratio na najdraže zagorske brege i ponovno započeo život tamo gdje mu je srce uvijek pripadalo — tamo gdje su korijeni, gdje se zna red, gdje se blagodat života i dalje stvara vlastitim rukama. Tu su podigli dom, zemlju i obitelj, a iz te upornosti i vjere žive i današnje generacije.

Ponosni smo što je naš pradjed Alojz sa svojom suprugom Jelicom ostavio trag ne samo na zemlji i u potomstvu, nego i u povijesti našeg stubičkog kraja, posebno ponosnog na Seljačku bunu i revolt tadašnjih seljaka. Povodom 400. obljetnice Seljačke bune 1973. godine, sudjelovali su u snimanju intervjua za Folklor Gupčeva zavičaja, publikaciju koja je na papiru zabilježila narodne običaje stubičkog kraja, svadbene tradicije i život u zagorskim selima.

Danas njihov praunuk Nikola čuva originalno izdanje knjige, a osim pisane riječi, a povijest ostaje i snimka o njihovim pričama o radu, pjesmi i životu, čuje se i dječji smijeh njihova unuka Darka, tada tek nekoliko godina starog dječaka, koji je nastavio njihovo nasljeđe kroz obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.

Jer naša tradicija nije tek uspomena, već živa priča koju želimo nastaviti, dijeliti i prenijeti dalje.